SOFOKLO-ANTIGONA

Djela na eseju, Sofoklo-Antigona. Iako su vrlo stara, antička su djela uvijek intrigantna, a upravo je i takva Sofoklova Antigona. Ovo uvijek aktualno djelo nastalo je u klasičnom razdoblju antičke grčke književnosti, a otvara pitanja odnosa slobodnog pojedinca i moćnog vladara te sukoba božanskih i ljudskih zakona. U nastavku pročitaj kratku analizu djela.

Razdoblje: antika (klasično razdoblje grčke književnosti)

Antička književnost traje 8. st. pr. Kr. – 476. godine i obuhvaća književnosti stare Grčke i Rima. Književnost tada dobiva estetsku ulogu, a u središtu je antičkih djela čovjek i njegov duhovni svijet. I Grčka i Rimska književnost dijele se na nekoliko razdoblja, a za razumijevanje Antigone najvažnije je klasično razdoblje grčke književnosti u kojem ona nastaje.

Klasično razdoblje grčke književnosti javlja se s 5./4. st. pr. Kr. te ga je obilježila tragedija kao književna vrsta i Eshil, Sofoklo i Euripid kao najvažniji grčki tragičari.

Autor: Sofoklo

Sofoklo je jedan od najvažnijih grčkih tragičara i autor Antigone. Značajan je po tome što u tragediju uvodi trećeg glumca te joj time daje konačan oblik, a njegovi likovi prikazuju ljude kakvi bi trebali biti. Osim Antigone, napisao je i tragediju Kralj Edip.

Vrsta: tragedija u 7 činova

Tragedija u prijevodu znači jarčeva pjesma. Razvila se iz ditiramba  (pjesme u slavu boga Dioniza) te se njezinim začetnikom smatra Tespis, a ocem klasične grčke tragedije smatra se Eshil. Antigona je tragedija podijeljena u 7 činova. Obilježja tragedije su tragički junak, tragički sukob, tragička krivnja, tragički završetak, uzvišeni stil i katarza. Tragički junaci su likovi visokih moralnih načela koji u sukobu sa stvarnošću završavaju tragično. Upravo je takva i Antigona. Djeluje u skladu s moralnim načelima, no zbog njih se sukobljava sa zakonom (Kreontom) te završava tragično. Tragička krivnja nije stvarna krivnja, nego likovi budu proglašeni krivima jer slijede svoje moralne principe i zato završavaju tragično. Tragičan završetak podrazumijeva uglavnom smrt glavnom junaka pa tako i Antigona na kraju završava tragično – objesila se. Stil kojim je pisana tragedija razlikuje se od svakodnevnog govora, ukrašen je i pun stilskih figura pa se naziva uzvišenim. I na kraju, cilj izvođenja tragedije je katarza, tj. duhovno pročišćenje. Gledatelji proživljavaju s likovima ono što se zbiva na sceni, suosjećaju s njima i tako postaju bolji ljudi.

Ako te zanima detaljna analiza ovog djela, ali i ostalih djela koja se ove godine mogu pojaviti na eseju te želiš vidjeti primjere eseja, povoljno kupi moj tečaj.

Literatura: 1. Dujmović Markusi, Dragica i dr. 2023. Od riječi pročitane do riječi napisane. Profil Klett. Zagreb.